Muhammed, sallallahu alejhi we sellem (2. dio)

ROĐENJE

Najodabraniji poslanik, Resulullah, a.s., rođenje u porodici Beni - Hašima, u Meki, u
zoru ponedjeljka, devetog rebiul - evela, prve godine "od događaja sa slonom", ili četrdeset
godina poslije vladavine perzijskog kralja Kisara (Kserksa) - Enu Širvana. Taj datum
odgovara 20. ili 22. aprilu 571. godine po kalendaru. Ovaj datum izračunali su veliki učenjak
Muhammed Sulejman el - Mensur Fevri i astrološki istraživač Paša Mahmud.

Ibn - Said prenosi daje Resulullahova, a.s., majka rekla:

"Kad sam ga rađala, porađala sam uz njega ogromnu svjetlost, od koje su zablistali
dvori Šama." Slično prenosi imam Ahmed i El - Urbad ibn Sarija.

Pripovijeda se, također, da su se pri rođenju Muhammeda, a.s., desili neki čudni
događaji u svijetu, koji su bili predznaci njegovom poslanstvu: srušilo se četrnaest tornjeva
sa Kserksovog dvorca u Perziji, ugasila se vatra koju su vijekovima obožavali obožavaoci
vatre i srušile se crkve oko jezera Savit, nakon što ono presuši. Ovo prenosi Bejhekija,78
a s njim se ne usaglašava Muhammed El - Gazali.

Kad je Amina donijela na svijet dječaka, pozvala je njegovog djeda Abdul - Muttaliba
da mu saopći radosnu vijest. On ga sav radostan uze u naručje i odnese u Kabu. Tu se
pomolio Allahu i zahvalio mu na unuku. Tu mu je i ime Muhammed dao - zna se sigurno da
ovo ime nije bilo poznato kod Arapa.

Obrezivanje je urađeno sedmi dan po rođenju, kako je inače bio običaj kod Arapa.
Prva žena, koja ga je zadojila poslije majke, bila je Suvejba, štićenica Ebu - Leheba,
koja je imala muško dojenče imenom Mesruh. Prije Muhammeda, a.s., dojila je Hamzu,
sina Abdul - Muttaliba, a poslije njega dojila je Ebu - Selemu ibn Abdil - Esed El - Mahzumiju.

BORAVAK U PORODICI BENU - S'AD

Običaj kod Arapa u gradu bio je da potraže dobru dojilju za novorođenče, i to sa sela
i iz pustinje, želeći time udaljiti svoju djecu od gradskih bolesti. Djecu je trebalo odljuljati
na čistom zraku, da tjelesno ojačaju, duhom očvrsnu i da progovore čistim arapskim
jezikom.

Tako je i Abdul - Muttalib izašao da traži dojilju za svoga unuka. Pogodiše s Halimom
iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr, kćerkom Ebi - Zuejba. Njen muž je bio El - Haris ibn Abdil
- Uzza el - Mekni, s nadimkom Ebi - Kebšet, iz istog plemena kao i Halima.

Muhammed, a.s., imao je braću po mlijeku. To su: Abdullah bin el - Haris, Enisa, kći
Harisova, Huzafa ili Džuzama, također Harisova kćer. Ona je voljela i nosila u naručju
Muhammeda, a.s. Zatim je bio Ebu - Sufjan bin Haris bin Abdil - Muttalib, sin
Resulullahovog, a.s., amidže.

Resulullahov amidža Hamza bin 'Abdul Muttalib, također je imao dojilju iz plemena
Benu Sa'da bin Bekra. Jednom prilikom njegova majka podoji Resulullaha, a.s., dok se
nalazio kod svoje majke po mlijeku Halime. Hamza je bio brat po mlijeku Resulullahu s
dvije strane: preko Suvejbe i Halime Es - Sa'dijje.

Halima je uz Resulullaha, a.s., doživjela neočekivani berićet, kao i mnoge zanimljive
događaje.

Ibn - Ishak piše: "Halima je pripovijedala, da je krenula s mužem i malim sinčićem
kojeg je dojila, u grupi žena iz plemena Beni Sa'd ibn Bekri, da potraži posao. (Žene su
dolazile u Meku i uzimale djecu na dojenje). To se desilo jedne godine, kada nisu imali šta
da jedu. 'Krenuli smo na devi, koja nije davala, tako mi Boga, ni kapi mlijeka. Niko od nas
nije spavao od plača našeg gladnog djeteta koje se nije moglo najesti s mojih prsa. Molili
smo Boga, da nas izvede iz te teške situacije. Tako smo stigli u Meku. Zagledali smo
novorođenčad, a svakoj od nas je nuđen Resulullah, a.s., i nijedna ga nije htjela uzeti, jer
je bio jetim - siroče bez oca. Naravno, mi smo očekivale plaću od djetetovog oca. Svaka
od nas bi rekla: 'Jetim. Ta, šta bi za njega mogli učiniti majka i djed?' Stoga smo mrzile
uzeti jetimče. Međutim, svaka žena koja je bila sa mnom, našla je sebi dijete za dojenje,
osim mene. Kad smo se okupili za povratak, rekoh mužu: Tako mi Boga, osjećam se
poniženom, svaka moja druga je našla sebi dijete za dojenje, osim mene. Mrzi me da se
vratim kući tako jadna. Tako mi Boga, odoh nazad da uzmem ono jetimče. 'Budi bez
brige, svakako to učini, možda će nam Allah uz njega dati berićet."' Ona zatim nastavi
priču:

"Otišla sam po to dijete, samo iz razloga što nisam našla drugo. Međutim, kad sam ga
uzela i donijela do karavane, stavih ga u krilo da se nadoji. Ono primi moje grudi i dojilo je,
dojilo, dokle god je moglo. Kad se ono zasitilo, zasiti se i moj najmlađi sin. Pa zaspa
Muhammed, a zaspa i moj sin, zbog čijeg plača (od gladi) nismo mogli spavati prethodnih
noći. Ustade moj muž i ode do deve, kad kod nje vime nabreklo.

On pomuze, pa se napismo oboje do sitosti. Tu noć smo ugodno prespavali. Kad se
propudismo, muž mi reče: 'Znaj, Halima, tako mi Boga, uzela si berićetno čeljade!'
Odgovorih mu: I ja bih željela daje tako.' - Zatim smo krenuli, a ja s djecom jahala devu.
Deva je bila brza i jaka, pa ja odmakoh podobro od svojih drugarica, tako da one povikaše:
'O Zuejbova kćeri, šta ti bi! Pričekaj nas malo. Je li to ona ista deva na kojoj si dojahala s
nama?' 'Odgovorih im: Da, tako mi Boga, to je ona ista.' 'One povikaše: - Nije moguće! S
njom se nešto dogodilo!'

Zatim stigosmo u naše mjesto - zemlju Beni - Sa'da. Nisam poznavala suhlju zemlju
od te. Naše ovce dolazile bi uvijek gladne kući, a kad stigosmo s Muhammedom dođoše
s paše site i mliječne. Namuzosmo ih i napismo se, znajući da ovce do tada nisu imale
kapi mlijeka. Naši susjedi bi govorili svojim čobanima: 'Teško vama. zašto ne idete napasati
ovce tamo gdje napasaju Zuejbove kćeri.' - Međutim, isto se dešavalo. Njihove ovce bi
opet dolazile gladne i bez mlijeka, a moje site i s mlijekom. Mi smo kroz to stalno osjećali
Božije dobro, Njegovu ispomoć i opskrbu. To je trajalo, a Muhammed je napunio dvije
godine. Odvojih ga od prsa. Izgledao je i jači i krupniji nego njegovi vršnjaci.

Tada odlučismo da ga odnesemo njegovoj majci, tužni i nesretni zbog rastanka. Majci
smo pričali kako smo s njim zaimali berićet, pa joj ja rekoh: 'Kad bi ga još malo ostavila
kod nas da ojača, bilo bi mu bolje nego u gradu. Bojim se, da mu ne naudi gradski zrak.'"
Halima nastavi: "Nismo se ni nadali, a Amina odmah odluči da ga vratimo nazad sa
sobom."

Tako je Resulullah, a.s., ostao u Benu - Sa'du. Imao je četiri ili pet godina kad se
desio događaj - jedna od mu'džiza: rasijecanje i čišćenje Muhammedovih grudi!
Prenosi Muslim od Enesa, r.a., daje Resulullahu, a.s., došao Džibril u vrijeme dok se
on igrao s djecom. Uzeo gaje, spustio na tle, rasjekao mu grudi sve do srca, izvadio srce
vani i iz srca izvadio ugrušak pa rekao:

"U ovome je šejtan mogao da ti naudi." Zatim mu isprao srce u zlatnom ledenu u kome
je bila voda zem - zem, zatim ga zašio i ponovo ga vratio na njegovo mjesto. Dječaci su
trčeći došli njegovoj pomajci, vičući: "Muhammed je ubijen!" Kad ga ugledaše imao je
drugačiju boju lica.

ODLAZAK ROĐENOJ MAJCI

Nakon ovog čudnovatog događaja, Halima se uplaši za Muhammeda, pa odluči da ga
vrati njegovoj majci. Kod majke je proveo vrijeme sve do napunjene šeste godine.

Amina je smatrala potrebnim, da zbog sina, i zbog sebe, treba da ode u obilazak
muževog groba u Jesribu - Medini. Krenula je s dječakom na put dug 500 km praćena
služavkom Ummu Ejmen, i svekrom Abdul - Muttalibom. Na putu su proveli mjesec dana.
Amina je mnogo izmršala. Na povratku se razboli. Uporna je bila od početka putovanja,
ali ne izdržado kraja.

Umrije u El - Ebvau, mjestu između Meke i Medine.

ŽIVOT KOD DRAGOG DJEDA

Abdul - Muttalib se vrati s Muhammedom, a.s., u Meku. Sva njegova osjetila milosti,
plemenitosti i ljubavi, bila su okrenuta unuku - jetimu, kojeg zadesi nova tragedija koja
samo zguli krastu staroj nezarasloj rani - prvo otac, a sada i majka!

Djed je bio milostiviji prema Muhammedu, a.s., nego prema svojoj djeci. Nikada ga
nije samog ostavljao. Uvijek je neko bio uz njega.

Ibn - Hišam kaže:

"Abdul - Muttalib imao je svoje šiltete u hladovini Kabe. Njegovi sinovi bi posjedali oko
šilteta i iz poštovanja, niko nije ni pokušavao sjesti na očevo mjesto. Kad bi se pojavio
Resulullah, a.s., unuk dječak, popeo bi se i sjeo nasred šilteta. Njegove amidže, sinovi
Abdul - Muttalibovi bi pokušali da ga pomaknu, a Abdul - Muttalib bi povikao, kad bi to
primijetio: 'Ostavite to moje dijete. On ima kod mene posebno mjesto.' Zatim bi ga posadio
pokraj sebe da sjedne. Gladio bi mu leđa rukom i radovao bi se svemu što je Muhammed,
a.s., činio." Od osam godina, dva mjeseca i deset dana starosti, izgubi Resulullah, a.s.,
svoga djeda. On umrije u Meki, a želio je prije smrti da brigu o svom unuku, a.s., preda
njegovom amidži Ebu - Talibu - rođenom očevom bratu.

KOD OSJEĆAJNOG AMIDŽE

Ebu - Talib prihvati brigu o svome bratiću u potpunosti i na najbolji način. On ga pridruži
svoj djeci i dade mu prednost nad njima, i prema njemu iskaza posebno poštovanje i
respekt. On je više od četrdeset godina pomagao Muhammeda, a.s., prosipao na njega
svoju zaštitu i zbog njega prijateljevao i ljutio se, o čemu će biti govora.

MOLBOM IZAZVAO KIŠU

Ibn - Asakir je uzeo hadis od Dželhemet ibn Arfata, koji kaže:

"Ušao sam u Meku, bila je suša, pa Kurejšije rekoše: 'O Ebu - Talibe, osuši nam se
dolina, djeca nam trpe od suše, hajde, moli za kišu!'"

Izađe Ebu - Talib s dječakom. Kao da se pomrači sunce, uskovitlaše oblaci. Dječak je
gledao u nebo. Ebu - Talib ga uze i prisloni leđima uz Kabu pa pokaza prstom na dječaka.
Na nebu se desi čudo. Oblaci su nadirali sa svih strana, oluja se digla, te se sruči na
dolinu bogata kiša i napoji sve što je trebalo. Ovaj događaj Ebu - Talib opisao je jednim
stihom. U tom stihu je opisao Muhammedovu nadnaravnu moć.

Izvor: Zapečaćeni džennetski napitak (knjiga)